Posljednji bogumil, da li je bio posljednji u Bosni i Hercegovini, ima nas još mnogo...

  UKLJUČITE  ZVUČNIKE

 
Lazar Drljača - Lazar Drljaca - Lazar Drljacha

U svojoj pelerini.

U ovoj godini navršava se 30 godina od smrti Lazara Drljače. Velikog bosansko - hercegovačkog slikara, iako on ne bi dao da ga smještamo u tako uske okvire, jer je sebe smatrao stanovnikom Univerzuma. Nije za sebe govorio niti da je samo slikar. Prije bi znao reći da je bravar, tehničar, arhitekta, capiner, ribar, razapinjač gvožđa, kosač, skupljač šumskih plodova, ložač vatre, pekar rakije i ko zna šta još. Činjenica je, da je ostao poznat za buduća pokoljenja po svojim slikama i svom neobičnom životu, izrazitog individualca i čovjeka prirode.

Sa svojom omiljenom lulom

Rođen 1882 godine u zaseoku Blatna kod Bosanske Krupe, u porodici siromašnih ljudi, koji su na sreću znali ocijeniti da im se u kući našlo dijete velikog dara i odlučili da ga školuju bez obzira na vlastite teškoće. U Sarajevu je završio bravarski zanat i tehničku školu, studirao arhitekturu i likovnu akademiju u Beču, živio i radio u Parizu. Slikao je tako da je izazivao divljenje poznavalaca umjetnosti širom svijeta, izlagao je po Evropi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi.

I šeširom koji je sam napravio.

Cijeli život je proživio izuzetno oskudno u materijalnom smislu, ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos sa prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode, iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Nakon dugih lutanja po svijetu, progonstva na Sardiniji gdje je proveo 4 godine u toku prvog svjetskog rata, vratio se kući u selo Blatna.

Pripreme za pecanje.

Četiri godine proveo je u lovu i ribolovu, spuštao se niz rijeku Unu u čamcu vlastite izrade, živio u kolibi koju je načinio svojim rukama. Živeći slobodno, nesputano, u prirodi i od onoga što mu je ona davala otkrio je potpuno novi svijet, svijet izvan civilizacije i osjećao se puno bolje nakon svih godina potucanja i patnji koje su ostale iza njega. To vrijeme će postati presudno za njegov dalji život.

U rano proljeće 1930 godine u dvokolici (ćeze) koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put je stigao u Konjic, a 1931 godine definitivno odlučuje da se naseli na Boračkom jezeru. Do drugog svjetskog rata živio je u Šantićevoj vili, ali u toku drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama - Kotardzama. Nakon požara koji je 1946 godine izbio u toj kolibi,  izgorjele su sve njegove slike, osim jedne.

Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije opštinske vlasti iz Konjica dodijelili Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine.

Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio, jer najplodniji slikarski period nestao je u trenu. O svom životu na obroncima planine Prenj, na obali Boračkog jezera u čistoj i prelijepoj prirodi Boraka, sam Lazar je govorio: "Upoznao sam mnogo feniga i ljekovitog bilja i cvjetova. Pošto sam ostao vjeran planini i slobodi, ljudi i žene - svi su me voljeli i pomagali. Bande su mi u ratu slike pokrale. Ostao sam go i bos. Srećom imao sam dva veća platna na štafelaju i slike sa uljem na njima. Boju sam ostrugao i od gola platna napravio sebi odijelo." Sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj.

Njegova skromna soba u Šantića vili.

Njegove lične potrebe su bile male, hranio se onim što bi ulovio i upecao na jezeru i Neretvi, prikupio u šumi i iskopao iz zemlje. Po nekad bi mu zatrebala i neka stvar iz civilizacije. Zato bi s vremena na vrijeme radio kod nekog uglednog borčanina i nakon naplaćene dnevnice išao u neobičnu kupovinu. Kupovao bi: dvije kašike ulja, dvadeset zrna riže, dvije kašike šećera. Ako bi mu prodavač izvagao više - ljutito je napuštao prodavnicu neobavljena posla, ali bi se sutra vratio. Malo je bilo kuća u koje je navraćao, ili tražio bilo kakvu pomoć - iako bi svi ljudi sa Boraka i iz Konjica bili sretni da im poznati slikar i pustinjak učini čast i pređe kućni prag. Od 1968 godine više nije napuštao svoje Borke.

Zima na Borcima je oštra i hladna, rukavice su potrebne.

Breme mnogih godina i usamljeničkog života ostavilo je trag na njemu. Krajem marta 1970. godine pisao je u Mostar svom prijatelju Mirku Bruku da mu zatraži pomoć kod doktora Hlubine, jer kako reče " ginem od od tereta životnoga. On je mene uvijek štitio, pa sada evo me na ivici života. Ja molim da telefonom pozove predsjednika Opštine Konjic Iliju Krtalića i da ga uputi da mi odrede jednog jakog radnika da mi on dođe svaki dan izvadti vode i unijeti drva."

Lazar Drljača umro je 13. Jula 1970. godine u 9:30 sati. Još davne 1932 godine za sebe je rekao: " Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza u kojima sam radio i izlagao postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam u stvari Bogumil." Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao Bogumil, a na grobove Bogumila stavljaju se stečci.

Šantića vila nekad...

Pogled na grob Lazara Drljače ispred Šantića vile nekad...

Sebe je proglasio BOGUMILOM, BOGU-MIL-OM ili BOG-UM-I-L-OM ili  BOG-UMI-L-OM. JA JESAM BOGUMIL. MI JESMO BOGUMILI.

Drveni spomenik na grobu Lazara Drljače, nekad... Njegov grob je tada obilježen grubim hrastovim deblom koje je bilo staro 90 godina, koliko i umjetnik.

Drveni spomenik na grobu Lazara Drljače, danas...

Na  bakrenoj ploči danas, napisano je samo njegovo ime i BOGUMIL.   Bakrena ploča na grobu Lazara Drljače, danas...

Da li će neko najzad nakon trideset godina, ispuniti jedinu želju skromnog slikara, koji nas zaduži svojom umjetnošću i njegov grob obilježiti dostojno jednog Bogumila - masivnim kamenim stećkom. Posjetio sam njegov grob, u Martu 2002 godine i vidio promjene koje se dešavaju...postavljena je nova ograda, a sve ostalo se nije pomaklo sa MRTVE TAČKE u okruženju ovog vječnog počivališta i neće se pomaknuti dok se ne donese JEDINA PRAVA ODLUKA, ona je poznata, ali se ne primjenjuje, a sve druge ODLUKE koje donose su POGREŠNE. Tako napisah, ovaj tekst plavim nebeskim slovima, dana  12 Marta 2002 godine u 10:28 sati i tako će biti. Rudolf Bošnjak.

Gornji tekst napisala: Mirjana Kapetanović, Konjic, BA. Web obrada i fotografije u boji: Rudolf Bošnjak, Sarajevo, BA. Crno bijele fotografije iz knjige: Zatočenik ljepote, autor Šefko Hodžić, izdanje 1974.

Poruka...,  Poziv..., svima koji osjećaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju bogumilsku prošlost..., obnovimo Šantića vilu, posjetimo i poklonimo se dana 13 Jula 2000. godine na grobu Lazara Drljače. Ova web stranica je moj poseban doprinos bogumilu, umjetniku života Lazaru Drljači, gradu Konjicu, Borcima, Boračkom jezeru, Bosni i Hercegovini, BAlkanu, planeti majki Zemlji, jer i ja Rudolf Bošnjak se osjećam i razmišljam isto kao i on, bogumilom. Danas 13-tog Juna 2000. godine sam prvi put pročitao tekst Mirjane Kapetanović o Lazaru Drljači i predivnu knjigu Zatočenik ljepote, autora Šefke Hodžića, i gledajući Lazinu fotografiju pored stečka na Borcima osjetio sam tako blisku povezanost sa tim čovjekom...  U Maju 2000. godine, sam prvi put posjetio Borke, Šantića vilu i Boračko jezero i vidio ovaj isti stečak, stao sam sa druge strane pored tog istog stečka...

Mi ispred stečaka - na Borcima - kaursko groblje. i fotografisao se, slikao se...ne znajući da takva slika postoji i da ova knjiga pod nazivom Zatočenik ljepote postoji...ali bogumiliski duhovni preci sve znaju...i bogumilski svemir sve zna...i ja sam tu da nastavim, i vi ste tu da nastavimo tamo gdje ja Lazar Drljača stao... Ponovo sam posjetio Šantića vilu u Junu 2000, obišao grob Lazara Drljače...ima to nešto, što me privlači da živim tamo...da sve bude onako kako je nekad bilo...dok je Lazar bio živ...jer Šantića vila je uništena, treba je obnoviti, i ova poruka je poziv za obnovu Šantića vile i spasavanje preostalih stečaka na prostoru Bosne i Hercegovine i našeg duhovnog blaga, blaga naših predaka BOGUMILA...to su nam jedini pravi preci, poštujmo ih, jer samo tako imat ćemo našu budućnost.

Ovu sliku pronašao sam u subotu 17. Juna 2000. godine u 17.45 sati... a tekst ispod je pisan 13 Juna 2000. godine.

Već dugo vremena u mojim snovima vidim jednog starog čovjeka, duge sijede kose i duge bijele brade...Svoje snove o njemu sam pričao nekim prijateljima, ali oni ne vjeruju...Danas sam spoznao, prepoznao, shvatio i razumio gledajući njegove slike, da je to vjerovatno Lazar Drljača, baš onakav kakav je bio živ...prkosan...nešto mi hoće reći...prepoznat ću... mislim da to već znam, a ostatak, saznat ćete uskoro... Odbor za obnovu, Fondacija Lazara Drljače BOGUMILA,  klikni ovdje

Ko su bili oni bogumili Moje istraživanje bogumila, crteža, slika i figura na stečcima povezano je sa mojom teorijom o nebeskom porijeklu bogumila i sa svima nama, kao ljudskim-digitalnim bićima. Više detalja o mojim razmišljanjima možete pronaći na web adresi http://www.sarajevo.net/svetazemljaba/bogumili/index.html

Klikni ovdje, upiši e-mail adresu prijatelja i pošalji ovu web adresu kao e-mail poruku.

Upiši se u knjigu gostiju   Pročitaj knjigu gostiju

PRVA STRANA  Priče o Lazaru

Posjetilac od 13 Juna 2000 Visitor number from June 13. 2000

Copyright (C) June 2000, Sarajevo, BA, All rights reserved Rudolf Bošnjak.
Web dizajn i fotografije - Rudolf Bošnjak